Čovjek postaje pravi učenik samo tako da božansku riječ Gurua upije u um i postane ponizni rob Gurua. Za gotovo posjednika dječje mudrosti, on je slobodan od prijevare i zaljubljenosti.
Budući da je njegova svijest zadubljena u ime Gospodnje; najmanje ga pogađaju pohvale ili odbijanja.
Miris i smrad, otrov ili eliksir za njega su isti, jer je njegova (poklonikova) svijest apsorbirana u Njega.
On ostaje stabilan i jednoličan čak i ako koristi svoje ruke u dobrim ili ravnodušnim djelima; ili korača stazom koja nije vrijedna uvažavanja. Takav bhakta nikada ne gaji nikakav osjećaj prijevare, laži ili loših djela. (107)