Bez kušanja Naamovog eliksira, neukusni jezik govori mnogo smeća. Naprotiv, prepuštajući se opetovanom izgovaranju Njegovog imena, bhakta postaje sladak na jeziku i ugodne naravi.
Ispijajući Naam sličan eliksiru, poklonik ostaje u stanju ushićenja. Počinje gledati prema unutra i ne ovisi ni o kome drugom.
Posvećeni putnik na putu Naama ostaje u stanju ravnoteže i ostaje zaokupljen nebeskom melodijom glazbe božanskih riječi. Ne čuje nikakav drugi zvuk u ušima.
I u ovom blaženom stanju, on je slobodan od tijela i još uvijek živ. On je slobodan od svih svjetovnih stvari i emancipiran je još za života. Postaje sposoban poznavati događaje u tri svijeta i tri razdoblja. (65)