Kad bi sluškinja koja mi je donosila poruku mog dragog muža padala na noge i molila se, ja je u svojoj oholosti nisam htjela ni pogledati niti s njom razgovarati.
Prijatelji su me uvijek slatkim riječima savjetovali, ali ja sam im oholo odgovarala i otjerala ih.
Onda, kad je sam voljeni Gospodin dolazio i zvao me - O draga! 0 draga! Prije sam šutio samo da bih se osjećao važnim.
I sada kada trpim muke razdvojenosti od svog muža, nitko me ni ne pita u kakvoj državi živim. Stojeći na vratima voljene, plačem i naričem. (575)